U Beogradu se vlast ne prepoznaje po programu, već po automobilu. Ideje su maglovite, obećanja prolazna, ali lim je konkretan. Što je tamniji, veći i skuplji, to je vlast stvarnija. Ako još ima zatamnjena stakla — nema sumnje, tu se odlučuje.
Vlast u ovom gradu ne hoda. Ona se premešta. Sa pratnjom, sirenom i pravom prvenstva koje ne piše ni u jednom zakonu, ali se podrazumeva. Dok običan čovek stoji u koloni i uči strpljenje, vlast prolazi pored njega u lekciji iz realnosti: nisi ti ovde da stižeš, nego da čekaš.
Automobil vlasti nije sredstvo prevoza — on je institucija. U njemu se donose odluke, u njemu se ćuti, u njemu se razgovara „na putu“. On ima sve što državi nedostaje: klimu, pravac i zaštitu.
Rotacija je savremeni oblik krune. Nije tu da bi se stiglo brže, nego da bi se videlo ko ima pravo da ne kasni. Sirena ne upozorava na opasnost — ona obaveštava građane da je neko važniji upravo u prolazu.
Ironija je da vlast najviše voli automobile u gradu koji je zbog njih neprohodan. Saobraćajni haos nije greška sistema, već njegov dokaz. U tom haosu se najbolje vidi hijerarhija: ko stoji, a ko prolazi; ko čeka, a ko se čeka.
Vlast nikada ne sedi u autobusu. Tamo nema kontrole, nema distance, nema iluzije posebnosti. U autobusu su ljudi. A vlast se, zna se, ne meša sa ljudima — ona ih obilazi.
I zato je automobil savršena metafora vlasti u Beogradu: skup, zatvoren, odvojen i u stalnoj žurbi ka nečemu što nikada ne stiže. A narod? On ostaje da gleda zadnja svetla i uči kako izgleda moć — iz auspufa.
Autor: Aleksandar od Beograda
